Povijesno podrijetlo hladnjaka

Ljudi su od ranog vremena znali da hrana pohranjena na nižoj temperaturi nije sklona kvarenju. Već više od 2000. godine prije Krista (20. stoljeće prije Krista), drevni stanovnici slivova rijeka Eufrata i Tigrisa u zapadnom Babilonu počeli su gomilati ledene blokove u jamama kako bi zadržali meso. U dinastiji Shang (početak 17. stoljeća prije Krista do 11. stoljeća prije Krista), Kina je također znala koristiti kockice leda za hlađenje hrane. U srednjem vijeku mnoge su zemlje vidjele originalne hladnjake koji su kockice leda stavljali u posebne spremnike za vodu ili kamene ormariće za čuvanje hrane. Sve do 1850-ih, ovaj se tip hladnjaka još uvijek prodavao u Sjedinjenim Državama.

Sredinom 17. stoljeća na Zapadu je riječ"hladnjak" ušao u američki jezik. S razvojem grada postupno se razvijala i trgovina ledom. Postupno ga koriste hoteli, hoteli, bolnice i neki pronicljivi gradski trgovci kako bi meso, ribu i maslac održali svježima. Nakon građanskog rata (1861-1865), led se koristio za hlađenje kamiona, a ušao je i u civilnu upotrebu. Do 1880. polovica hladnjaka prodanih u New Yorku, Philadelphiji i Baltimoreu, a jedna trećina hladnjaka prodanih u Bostonu i Chicagu počela je ulaziti u kućanstva. Slični proizvodi imaju i zamrzivače.

Izrada učinkovitog hladnjaka nije tako jednostavna kao što mislimo. Početkom 19. stoljeća, izumitelji su imali vrlo rudimentarno razumijevanje termofizike, što je bilo bitno za znanost o hlađenju. Na Zapadu su ljudi vjerovali da bi najbolji hladnjak trebao spriječiti otapanje leda, no takvo vrlo uobičajeno stajalište u to vrijeme očito je bilo pogrešno, jer je upravo otapanje leda imalo ulogu u hlađenju. U prvim danima ljudi su ulagali mnogo napora da očuvaju led, uključujući i omotavanje leda dekama, kako led ne bi mogao igrati svoju ulogu. Tek krajem 19. stoljeća izumitelji su uspjeli pronaći preciznu ravnotežu izolacije i cirkulacije potrebnu za učinkovit hladnjak.